3 comments

• RADMANCE
  Selo je u dolini Radmanske rijeke, između Veljg vrha i Radmanskih krša. Prevoj Pecko ga vezuje za susjedno selo Vrševo a klisura ga odvaja od Dobrodola. Gornji dijelovi Veljeg vraha i Radmanski krši su od krečnjaka, a donji susjedne strane od rožnaca i škriljaca. Na ovima su i blaži nagibi povoljni za naselja. Na dodiru škrinjaca i krečnjaka su česti jaki izvori od kojih su za piće najvažniji: Prisojnica i Studenci u Ličinskoj mahali, Drijenak (izvor) u Kožarskoj i Barice. Bešlijske vode (izvor) u Rastoderskoj mahali. Radmanska rijeka se koristi i za pojila, pokretanje vodenica i navodnjavanje. Na njoj je pet redovničkih vodenica (danas se ne koriste). Kroz Radmansku klisuru je karabima izvedena voda za navodnjavanje usjeva.
  Glavni potesi ziratne zemlje nose nazive: Lećevište, Velika njiva, Močila, Radonjača, Zabela, Groblje, Kukuljače, Crkvine, Paljevine, Brod i Pecko. Seoska planina Kožarevo polje, Vučkovo brdo i Ciglen – daleko su od sela 2-3 časa hoda.
  Pošto su prirodni uslovi povoljni za zemljoradnju i voćarstvo, to je u Radmancima bilo naselja od davnina. „Staro groblje kod kuće Haka Ličina i „Crkvište“ ostaci su starijeg sloja srpskog stanovništva. Sem toga, „Jerinina gradina“- pećina u Klisuri, koja je na ulazu ograđena zidom – podsjeća na kaluđersku isposnicu.
  Današnje stanovništvo dijelom su starinci ili nepoznatog porijekla, a dijelom doseljenici. Ličine ne znaju tačno odakle je njihov predak. Jedni kažu da je iz Kuča drugi iz „Like“. Ovo posljednje je netačno, jer su oni prozvani po pretku koji se opasivao likom. Po svemu sudeći Ličine su ili starosjedeoci ili vrlo davnašnji doseljenici iz Kuča.
  Radmance se dijeli na tri glavne mahale: Ličinsku, Rastodersku i Kožarsku.
  (Iz knjige Bihor i Korita M. Lutovac)
  Radmanci je mesto u opštini Berane u Crnoj Gori. Prema popisu iz 2003. bilo je 311 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 524 stanovnika)

  Komentariši

• Jos o Radmancima
  Iako se Radmanci ne pominju popisom 1571. g. , a sada pripadaju MZ Petnjica (Opštini Petnjica), zaslužuje veliku pažnju zbog svog bogatog kultunog nasljeđa. Kako je selo u dolini Radmanske rijeke, između Veljeg vrha i Radmanskih krša, prirodni uslovi su povoljni za zemljoradnju i voćarstvo pa nije ni čudo što je tu bilo naselja od davnina. Da je selo bilo naseljeno još u doba eneolita govore nalazi sa arheološkog lokaliteta Torine u Radmanskoj klisuri. Arheološka istraživanja na ovom lokalitetu vršio je Polimski muzej iz Berana i ona mijenjaju dosadašnja saznanja o praistorijskim kulturnim uticajima na području Polimlja, a možda i Crne Gore. Prva istraživanja počela su osamdesetih godina XX vijeka a u istraživanjima 1998, 2007, a posebno 2011. godine registrovan je kao eneološki bronzanodobski lokalitet od četvrtog do drugog milenijuma. Pronađeni materijal pokazuje da je najdublji kulturni sloj vinčanski, a potom se hronološki sedimenti ređaju sve do bronzanog doba.
  Da je selo bilo naseljeno kroz vijekove pokazuju nazivi „Staro groblje“ i „Crkvište“, kao i, „Jerinina gradina – pećina u Klisuri. U Radmancima postoji nekoliko toponima koji upućuju na ime, kao npr.: Ilijino guvno, Miladine, Vukov brijeg, Bahtova međa, Mešina ravan, Osmanov strn, Selimova njiva itd.
  Posebna karakteristika ovog sela je da na osnovu broja stanovnika ima najveći broj žitelja – stogodišnjaka, i to ne samo u okruženju već i u Evropi. To ptvrđuju i primjeri: Kaja Ličina živjela je 113 godina, Šaćir Ličina 103 godine, Džemila Kožar 116 godina itd.

  Komentariši

• ZEJNELOV AMANET
  Dok je lišće u naletima jesenjeg vjetra šuškaralo i na zemlju padalo poput jata malehnih ptičica slomljenih krila, jedan crni taxi, polahko je zamicao iza okuke. Brujanje motora i škripa već istrošenih guma, utapali su se u daleku frulu čobana i riku po brdima rasturenih goveda, koja su na ošenoj zemlji tražila pretekle travke. Na neravnom putu, kotrljajući se poput nekog nemarno namotanog klupka, na neravnoj džadi, ka Sipanju , nestajao je veliki oblak prašine.
  U autu su šutjeći sjedila tri srednjovječna muškarca.
  U sjedištu do vozača, zagledan u predjele kroz koje su prolazili, sjećajući se jednog davnog amaneta, Mustafa se malo zagrcnu i progunu suzu. U neopisivom uzbuđenju, osjećao je drhtaj koji se mješao sa radošću predstojećeg susreta, sa bolom i ogromnom željom da skine teret sa duše, koja ga je trideset godina svake noći gušila. Želja da za života još jednom vidi Arifa Ličinu-Mekića, da bi mu stegao ruku, da mu naklonom potraži halaluk što Božjim emerom, ne uspje od dušmanskog metka, sačuvat mu sina Zejnela, zenicu njegovog oka, natjera ga je na ovaj neobičan put.
  Strjepeći kako će starinu Arifa pogledati u oči, Komesar Mustafa se naježi i skoro naglas jeknu. Pogledavši u daljinu, gdje su iza brda izvirivali krovovi malo raštrkanih kuća sela Korita, sjeti se kada je, kao Komesar Pekove divizije , tih ratnih godina, zanoćio u kuću ljubaznog domaćina Arifa Ličine. Dok se u njegovoj kući sa svojim borcima odmarao, hrabreći okupljene mještane da njihova borba neće biti uzaludna, uvjeravajući ih da će im jednog dana sa slobodom sinuti sunce i da će nastati mnogo sretniji dani, primjetio je jednog prelijepog momka, kako ga netremice gleda i uzbuđen guta svaku njegovu riječ.
  Sjetivši se njegovih bistrih očiju , malo se uhvativši za prsa, Mustafa okrenu glavu ka svojim saputnicima.
  – Druže Komesare, jeste li dobro? – skoro u glas upitaše ga njegovi saborci i višegodišnji prijatelji, iz Radmanaca Hajriz Ličina i iz Korita Selman Ličina.
  “Druže Komesare!” – otkad Mustafa Gluhić nije čuo takav zov. Suze mu niz lice potekoše, glas mu zadrhta.
  – Dobro sam, drugovi moji, – odgovori im tiho.
  Učini mu se da na polasku iz Korita, namještajući šapku na glavu, gleda zabezeknuto Arifovo k‘o kreč blijedo lice, dok ga je držeći za rukav preklinjao:
  “ Komesare, ovaj moj malac navalio, hoće u borbu sa vama. Predajem ti ga u amanet . Neuk je, adžamija, čuvaj mi ga kumim te Bogom. On mi je zenica oka, vid očinji.”
  “ Hoću,druže Ličina, paziću ga, ne brinite. Biće on dobar borac.”- na rastanku mu je čvrsto stisnuo ruku.
  Bježeći od sjećanja, od zloglasnog krika, koji se gubio u neprestanim rafalima, Komesar Mustafa zažmuri, zatisnu uši.
  “Komesare, Gluhić!!! Drug Zejnel ranjen!!!”
  “ Sanitet!!! Gdje je sanitet?!!!”- urlao je.
  Dok je trčao ka čistini ispod jednog šumarka, nije mislio na sopstveni život.
  “ Zenica oka, vid mi očinji…. Na Amanet ti, sin moj!!!”- u trku mu je šaptao Arif.
  “ Drži se, druže!- hrabrio je umirućeg borca Zejnela, čije su bistre oči gledale u nebo, tamo tražeći slobodu za svoje najmilije i one obećane sretne dane.
  “ Komesare, umirem. Dajem život za slobodu ove naše zemlje i nije mi žao. Obećajte mi da ćete jednog dana otići u Korita kod mog baba Arifa. Recite mu da sam bio hrabar borac i da sam časno izgubio život. “- jedva se čuo iznemogli šapat.
  “ Druže, Zejnele, ti ćeš živjeti i pričati svom babu kako si se hrabro za ovu zemlju borio. Živjećeš! Moraš!”
  “Komesare, hoćete li nekada ispuniti moj amanet? “- neprestani plotuni su gutali umirujći šapat na Mustafinim rukama.
  “Hoću, druže”- šapnuo mu je na uho, dok je iz Zejnelovog osmjeha izletio zadnji izdisaj.
  – Blizu smo, Komesare,- blago ga dotače saborac Hajriz.
  Mustafa se sjeti kada su ova dvojica, sada već srednjovječna čovjeka, u ratu bili hrabri borci, kako se pri svakom teškom zadatku, na njihovu sposobnost oslanjao, znajuči da će ga bez problema riješit. Obojica su bili stasiti i neustrašivi momci, puni nade i želje da se domovina što prije očisti od neprijatelja. Sa njima je rame uz rame prtio snijeg, diveći im se kako lahko, k’o da nose pero, koračaju pod teretom teškog mitraljeza. Sa njima je gladovao, drhtao, radovao se osvojenim kotama i zajedno su tugovali za poginulim borcima.
  – Znaju li domaćini da im dolazimo?- Mustafa upita svoje saputnike .
  – Znaju, znaju. Moj sinovac Fehim Ličina iz Pazara, organizovao je ovu posjetu i dogovorio se sa Arifovim sinom Huseinom.
  – Dobro, dobro. Tako, taman, – promrmlja Mustafa.
  Kad se taxi zaustavi pred jednom kućom, Mustafu nešto oštro probode u prsa. Ne mogade se prisjetit kuće, jer je sve bilo drugačije, novije, ali je osjećao kao da su tu skupljeni svi njegovi borci – Partizani i da čekaju njegovu naredbu za polazak.
  Užurbani i ljubazni ukućani, pridošle putnike dočekaše srdačno i uvedoše u sobu, gdje je sve bilo lijepo uređeno i besprjekorno čisto. Iako su u sobi imali novi kauči, Mustafa sjede na jednu debelu pustećiju, prostrtu na novom ćilimu. Kad se putnici okrijepiše sa šerbetom i slatkom varenikom, prekrivenom kajmakom debljine prsta, Mustafa se poče oko sebe okretat.
  – A, gdje je Arifaga?- zapita malo uplašeno.
  – Eno ga tamo u drugoj sobi. Saće, babo, samo malo dok se pribere, – pravdao ga je sin Husein.
  Dok je Mustafi u prsima srce nekontrolisano lupalo, Hajriz I Selman su šutke pili kahvu. Osjećaj krivice a i ispunjenje amanita, zbrkani u tom pomahnitalom ritmu, Mustafi su oduzimali razum i dah. Posmatrajući šare ćilima, zagleda se u jedan izatkani pupoljak božura, koji mu uzliči na umirućeg Zejnela… Imao je osjećaj da je on tu negdje i da je sretan. Dotičući završetak izatkanog pupoljka, kao da osjeti Zejnelovu kosu pod rukama, pa krišom zaplaka.
  Kad se vrata otvoriše i kada posle toliko godina prepoznade Arifa Ličinu, Mustafa instiktivno skoči.
  Komesar Mustafa Gluhić i starina Arif Ličina, gledali su se nekoliko minuta, prije nego su jedan drugog čvrsto zagrlili. U sobi se odjednom začuše isprekidani jecaji. Neka od žena, plačući izbježa napolje. Plakali su bez stida i Mustafini borci Selman i Hajriz Ličina.
  – Zejnele, moje Zejnele!, – kvaseći suzama Mustafinu košulju, jecao je starac Arif.
  – Bio je neustrašiv borac i hrabro dao svoj život Otadžbini.
  – Je li se mučio?, – otrgao se jecaj Zejnelove majke.
  – Nije. Gledajući u nebo, u zadnjem izdisaju vas je s osmjehom spominjao.
  – Rana moja, zadovijek…, – šaptala je starica.
  – Moj se Zejnel najzad vratio kući, – ponavljao je Arif, tapkajući Mustafu po leđima.
  Posle preobilnog ručka, ljubazni domaćini prošetaše do obližnje škole i spomen ploče poginulim borcima, na kojoj je bilo ispisano i Zejnelovo ime.
  Čim poginulim borcima, preuči Fatihu, Mustafi se, dugo nošeni teret u ispunjenom amanetu, otkači i olakša mu dušu.
  Na polasku, desetine ruku, Komesaru Mustafi se oviše oko vrata. U prtljažnik auta Husein unese povelik zavežljaj.
  – Komesare, ova Zejnelov ćilim je tebi hedija.
  – Ali… ? Pa… Puno je…?
  – Zejnelov je i on bi ga želio tebi pokloniti, – starac mu stisnuvši ruku, obrisa suzu.
  – Drugovi, pokret!!!- naredi Komesar.
  Selman i Hajriz se smjestiše na sjedišta.
  Auto je gubio sipanjskom džadom , a u Korita na spomen ploči kraj škole, u ljepoti zlataste jeseni svog rodnog kraja, gledajući u nebo, smješio se hrabri borac Zejnel Ličina.
  Dok su Hajriz i Selman Ličina u svojim sjedištima sjedili zadovoljni što su obavili svoj poslednji partizanski zadatak, Mustafa je za sobom ostavio ispunjen amanet.
  U prtljažniku auta, sa ćilima se razvijao mirisni Zejnelov pupoljak…
  (Autor teksta: Šefka Begović-Ličina)
  Komentar: Ovom dirljivom susretu prisustvovao je Fehim Ličina koji sada živi u Sarajevu. Desilo se to 1981. godine.

  Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.