U Luksemburškom gradiću Rumelanžu, okruženom šumovitim brdima, na samom jugu države, tik uz granicu sa Francuskom živi stotinak porodica porijeklom mahom sa sjevera Crne Gore i Sandžaka.

Ovaj, nekad rudarski gradić, sa oko pet hiljada stanovnika, primio je u svoja njedra i doseljenike sa prostora bivše Jugoslavije. Neki od njih ovdje su se situirali još sedamdesetih godina prošloga vijeka, kupili kuće, stanove i tu ostali. Tu će, po svoj prilici, ostati do kraja.

Među stotinak porodica iz bjelopoljsko-beranskog kraja živi i porodica Faka Ličine porijeklom iz Bihora. Njih petoro; otac Fako, majka Esma, rođena Hadrović dva sina Elvis i Esnad i kćerka Lejla.

Fako svakog radnog dana ujutro uzima torbu i, kao većina svojih zemljaka, odlazi na posao. Supruga se brine o kući, a djeca idu u školu. I tako svaki dan. Na prvi pogled – ništa neobično; međutim nije baš tako.

Od desetak hiljada doseljenika sa sjevera Crne Gore i Sandžaka u Luksembiurg – Fako je možda jedini koji često uz gusle pjeva epske pjesme, a ponajčešće Ženidba bega Ljubovića. Ako vas nekim slučajem put nanese ovim luksemburškim gradićem i nađete se u večernjim satima u ulici Sente Sebastijan – čućete čarobne zvuke Fakovih gusala. A i to, možda, ne bi bilo ništa neobično da Fako ne pripada generaciji, koju, uglavnom, ova vrsta pjevanja ne zanima i smatra ga prevaziđenim, parahronim i huškačkim.

FAK ICAA gusle ko gusle, na Balkan su došle, kako govore poznavaoci istorijskih događaja, iz zapadne Azije sa osmanlijskom vojskom kako bi uz junačke pjesme podizale borbeni moral, podsticali vojnike na borbu i istrajnost. Brzo su prihvaćene na Balkanu te se u mnogim kućama na prostoru Crne Gore, Srbije, Bosne i Sandžaka bile nezaobilazan instrument koji je viso na počasnom mjestu u kući i skidale se u raznim prilikama, a u muslimanskim kućama – posebno tokom ramazana.

Dok su Srbi i Crnogorci u svojim pjesmama uglavnom opjevavali bojeve i naglašavali svoje pobjede i silu vojničku, te potcrtavali na hiljade ubijenih turaka, kad Bošnjaka – muslimana se pjevalo o ženidbama, preudajama i otmici djevojka i rijetko kad o bojevima.

Najpoznatija muslimanska epska pjesma bila je i ostala „Ženidba Smailagić Meha“ sa 12 310 stihova, najduža poslije Homerove Ilijade i Odiseja, a njen pjevač čudesnog glasa Avdo Međedović i dan-danas se proučava na univerzitetima širom Amerike kao epski pjevač, ili Homer sa Obrova.

Fako Ličina rođen je 1970. godine u bihorskom selu Korita koje se dodiruje sa visoravni Pešter. Pripada redu planinskih sela i jedno je od najljepših u tom dijelu Sandžaka. Od vajkada su ovdje živjeli gorštaci na dobrom glasu, dobri domaćini i hrabri i odvažni ratnici.

Jedan od njih bio je i čuveni čauš Murat Ličina, fakov čukundjeda, koji je, 1912. godine poginuo u borbi sa crnogorskom vojskom na Jasikovcu, brdu iznad Berana. Prije pogibije samovoljno je zauzeo topove za kojim su sjedeli nišandžije koji su izdali svoju vojsku i topovskim đulima prebacivali položaje crnogorske vojske. Čauš Murat Ličina je gađajući direktno u neprijateljske redove nanio nezapamćene gubitke protivniku, ali je ipak crnogorska vojska uspjela da ih opkoli i zarobi čauša Murata. Priča se kako je crnogorski vojnik tri puta kolašem pucao u njegova prsa – Murat nije padao. Te se ovaj okrene popu i kaže:

– Udri pope, ovaj ne pada. – Pop mu pruži svoj pištolj: – Meni vjera ne dozvoljava da ubijam čovjeka, evo ti.
Kada je ovaj opalio popovim pištoljem – čauš je pao.

Tada je kralj Nikola izdao naređenje da crnogorska vojska i svako ko je u prilici ubija svakoga ko nosi ovo prezime. Tada, u strahu za vlastiti život, jedan broj porodica Ličina uzimaju druga prezimena: jedni uzimaju prezime Mekić po hodži Meki Ličini, drugi Alihodžić po hodzi Aliji Ličini, a treći Kujovići po Kuju Ličini.
Od tada gusle su prisutne u mnogim porodicama Ličina; opjevavala se pogibija Murata Čauša i uz njih pjevale druge epske pjesme koje su posredstvom velikih guslarskih majstora dolazile u bihorski kraj. Kako kaže Husein Bašić:
– Vrijeme i trajanje epskih pjesama u usmenoj narodnoj predaji Bošnjaka Srbije i Crne gore se uglavnom poklapa sa periodom tursko-osmanske vladavine balkanskim zemljama i narodima. Zato one cjelokupnim svojim bićem potvrđuju da su ne samo duhovni izraz toga vremena, već se širinom zahvata epskih događanja i izborom epskih junaka, uklapaju u širi kontekst bošnjačke epike na južnoslovenskim prostorima. Zato se za pojedine varijante zabilježenih bošnjačkih epskih pjesama ne može posigurno tvrditi da su prvobitno nastale u Bosni ili Hercegovini, ne samo što je za osmanskog vladanja mnogo šire područje bilo isti duhovni i administrativni prostor, već i što bi se time anulirao stvaralački doprinos u svijetu čuvenih narodnih pjesnika-pjevača rodom iz Sandžaka, kakvi su: Ćor-Huso Husović, Avdo Međedović, Salih Ugljanin, Murat Kurtagić, Kasum Rebronja, Sulejman Fortić, Alija Fjuljanin, Ašir Ćorović i drugi, čijim su se umijećem stvaranja epskih pjesama od poznatih sižea američki naučnici Milman Parry i Albert Bates Lord poslužili da obrazlože genezu antičkih epova – Ilijade i Odiseje.

Guslanje učio od oca Mustafe

Čudni su životni putevi Faka Ličine; kada mu je bilo šest mjeseci – roditelji su odlučili da se razvedu. Ostao je sa ocem i njegovm majkom – svojom nanom. Ona mu je zamijenila majku. Kuća je bila na osami i otac Mustafa, u dugim zimskim noćima, satima bi pjevao epske pjesme ili, kako su ih tada zvali – kraišnice. Nekad i iz dosade. U Fakove uši ulijevali su se zvuci gusala, pa je i on, vrlo mlad, krenuo očevim stopama. Još u prvim pokušajima – vidjelo se da ima dara, te ga je otac podsticao, a Fako učio od njega, kradući manire kojima je Mustafa vješto barato.

U kući Faka i Mustafe Ličine gusle su prisutne još od 1920. godine, to je podatak koji se brižljivo čuva u Fakovoj porodici.

Sjeća se Fako mnogih guslara koji su pjevali u njihovoj kući, a u najsvježijem sjećanju živi lik guslara Bejta Smakića koji je redovno pjevao krajišnice Mali Mehmetaga, Ropstvo Serdarage Muja i Ženidba Čengić Alibega.
Fako Ličina je naručio nove gusle koje će izrraditi jedan od najpoznatijih majstora gusala u Crnoj Gori, a dok te ne stignu služiće se starim očevim koje su stare preko četrdeset godina. U rodnoj kući u Koritima i dalje vise gusle djeda Jakupa koji je također bio vrstan guslar, a koliko su stare – možemo samo nagađati.

F. SOFTIĆ

Ovaj članak je pročitan 1456 puta